Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.
-Branko Copic
Po šumi širom bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta, lovom se bavi obnoč i obdan s trista kopalja naoruža! I vuk i lija pa čak i ovca poznaju Ježa slavnoga lovca!
-Branko Copic
Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, No jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom, Sjetit ćeš se jednom svega i prosuzit ćeš znam, Kao brod bez stijega, lutat ćeš vječno sam!
-Branko Copic
Držite se dobro, moji dječaci! Jovanče, Striče, Оoko, Nik, Vanjka Široki, mi vas čekamo da se opet vratite. Nek bude onako kako ste se dogovorili na posljednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi, sastaće se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložiće vatru u logoru Tepsija i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili. Pričače dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.
-Branko Copic
Dragi brate Mićo, ti si Amerikanac, djeca su ti Amerikanci, unuci Amerikanci, žene se kako hoće i s kim hoće, a opet Amerikanci ostaju. A ja, moj Mićo, imam ti u kući čitavu varicu: sin mi Srbin, snaha Hrvatica, a moji rođeni unučići – kao da si popeo magarca na kobilu – ni tamo ni amo, strina srpska, a glava hrvatska i obratno. Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni. E,čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!"
-Branko Copic
Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je u dobro čuvanoj rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni starci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se vjerovatno čak i nazirati u bistroj, mirnoj vodi jezera…
-Branko Copic
I najzad, završivši pjesmu i padajući na zemlju, cvrčak još posljednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bijele smrti.
-Branko Copic
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveće čak i u mlin poveo. Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.
-Branko Copic
Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva…"
-Branko Copic
Kad na jesen iz hasana krenem, nasred une vodenica stara podsjeti me na brujanje vrijedno seoskoga mlina potočara. Tu ostaše moji dani plavi ispod vrbe, u prohladnoj travi.
-Branko Copic
I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesećevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda katkad žalosno upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti tješiti se rakijom kao moj striko?
-Branko Copic
Ispriča ću priču vama, o bosanskim planinama, o Krajini, gnijezdu buna, kuda protiče brza Una.
-Branko Copic
Tamo amo, s dvojke na četvorku, varkaš se, a djetinjstvo mine, prevari te Una čobanica, odnese ti četiri godine. Opraštaj se s pustopašnom braćom, pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom.
-Branko Copic
Zamukoše sobe internata i u njima smicalice đačke, ostaje pusta cesta za Pritoku gdje smo krali orahe seljačke. Ostaje Murat, poslastičar stari i njegovi kolači brdari.
-Branko Copic
A drugovi! Kome prvo prići, dok okolo spomenari kruže? Tihim glasom jedva progrgučeš: - Daj mi šapu. Doviđenja, druže! Okreneš se, dok suze uminu, stariji se činiš za godinu.
-Branko Copic
A sa kim se pozdraviti neću? Zašto mi se oči rosom pune? Ostaje Zora, moja ljubav tajna, u kućici s druge strane Une. I tamo sam lunjao, oprezan, zbunjen, trapav, kao da sam vezan.
-Branko Copic
Èesto sam joj pisao zadatke, šaputao tablicu množenja, a kad bi me milo pogledala, osjeæah se kao mladoženja. Sanjao sam o njenome liku pokraj Une, skriven u vrbiku.
-Branko Copic
Odoh kroz noæ punu kreketanja (žabe su me pratile u horu!) i na zidu, blizu kuæe njene, zapiso sam Branko voli Zoru… I danas me uvijek boli duša, kad se gdjegod javi kreketuša.
-Branko Copic
Treperi suza. . . Tu je škola bila, a sad — grob stišan u proljeæe rano. Pod mrkim zidom tuguje djetinjstvo, djetinjstvo moje — bombardovano.
-Branko Copic
Imadoh dvore èarobnice vile, dimom ih zavi tuðinska granata, a mog Palèiæa, ni pedalj visoka, strijeljali su iz automata.
-Branko Copic
Lupeži-vuci što djetinjstvo kradu oteli su nam i puške od zova, reflektor njihov opusti u noæi stoljetnu šumu Æose i divova …
-Branko Copic
Proljeæe danas ide pod barjakom, stižemo, znojni, pod zidove gole, surovi borci što djetinjstvo traže, suzno i samo kraj srušene škole.
-Branko Copic
Evo ga, gledaj, veæ se smješka nujno i jutro sija iz dva oka plava. Oslušni, druže, srcem u tišini svijet nam njegov opet oživljava.
-Branko Copic
Divova šapat niz potok se krade, iz gaja ruku Meðedoviæ pruža, leteæi æilim putuje nad brijegom, stazom se šulja strašni Pedalj-Muža
-Branko Copic
Snjeguljica sluša pjesmu iz kolone, njiše se, plovi u pijanoj ljuljci, oèekujuæi èetu pionirsku postrojili se u šumi patuljci.
-Branko Copic
Na noge brzo, znanci iz djetinjstva, neæete biti priviðenja blijeda, osloboðeni i vjeèito mladi, punit èete — do prvoga reda!…
-Branko Copic
Na noge brzo, znanci iz djetinjstva, neæete biti priviðenja blijeda, osloboðeni i vjeèito mladi, punite èete — do prvoga reda!…
-Branko Copic
Proljeæe novo, zapoèeta bajko, što nam se javljaš iz pupoljka sneno, svrstavam, evo, u tvoje kolone djetinjstvo moje, tobom oživljeno.
-Branko Copic
Evo i noæi, nad šumom cijelom nadvi se suton sa modrim velom Promakne samo leptiri koji i vjetar noænik listove broji.
-Branko Copic
Utihnu šuma, nestade graje, maèaka divljih oèi se sjaje. Skitnica svitac svjetiljku pali, èarobnim sjajem putanju žali. A sova huknu svoj ratni zov: - Držite se, ptice, poèinje lov!
-Branko Copic
Sjeæaš li se trešnje? Davno prije rata ti si mi pod njom ruke milovao. Drvo je staro slomila granata, al tvoj mi je šapat u kosi ostao… Ja sam ga nosila uz huk aviona, uz jezu na požar zaljuljanih zvona …
-Branko Copic
Sad te opet vidim, opora, bez rijeèi, i ruka ti je kao tuða, — tvrda, znam: još ti u sluhu kanonada jeèi, i još mukle zvijeri slutiš iza brda. Još ti svaka kretnja, oprezna i laka, nosi mutnu jezu minulih bitaka.
-Branko Copic
Ne, ne strahuj, mili, na te se ne ljutim, ti si mi i danas i poznat i mio, znam kud si prošao i zašto si, slutim, nekadašnji topli šapat izgubio. Žubor tvojih rijeèi guši nijema tuga: Gdje li su ti pala tristo i tri druga?
-Branko Copic
Daj mi ruku, dušo, gledaj pjesmu-polje, zašaptano žito svaku ranu lijeèi, poði za mnom æutke, biæe odmah bolje, tražiæemo stare izgubljene rijeèi. Slušaj talas klasja, kad niz vjetar pline, u njemu žubori mladost domovine.
-Branko Copic
Potok tvrdog zrnja u kom život drijema vrelim srcem zgrijan, s mog je pljušto dlana, pšenicu-djevojku gledaj širom Srijema, u njoj trepti moja duša raspjevana. Ne tuguj mi, mili, cvjeta zemlja za te, mlado šiblje buja poslije granate.
-Branko Copic
Digni ruku, dragi, munjom-kosom kreni, nek se s mojom slije tvoja pjesma britka, nek se èitav Srijem u lijetu zapjeni, za radosni praznik planula je bitka. Uza te æe iæi, sa svakim uzmahom, tristo i tri druga besmrtnim korakom.
-Branko Copic
Pozlatiæe jutro tvrde ratne bore, oživjeæe trešnje u rumenoj pjeni, mladosti æe naše pod suncem da gore, sreæniji neg prije, ti æeš doæi meni. I tvoje æe usne, kao zaèarane, žuboriti rijeèi dosad neslušane.
-Branko Copic
Bilo mi je dvanaest godina, prvi put sam sišao do grada iz mog sela, tihog i dalekog, kad susretnu tebe iznenada. Eh, djeèaèke uspomene glupe! Mala moja iz Bosanske Krupe!
-Branko Copic
Jesi li me spazila il nisi, zbunjenoga seoskoga ðaka, svjetlokosog i oèiju plavih, u oklopu novih opanaka, kako zija u izloge skupe? Mala moja iz Bosanske Krupe
-Branko Copic
Naišla si kao lak oblaèak, tvoj me pogled za tren obeznani, zaboravih ime i oèinstvo, kako mi se zovu ukuæani. Iznevjerih poput sablje tupe. Mala moja iz Bosanske Krupe!
-Branko Copic
Tekli tako gimnazijski dani, uspomena na te ne ocvala, modra Una u proljetnje noæi tvoje mi je ime šaputala. Lebdjela si ispred ðaèke klupe, mala moja iz Bosanske Krupe!
-Branko Copic
Brzo minu naše ðakovanje, lagan leptir sa krilima zlatnim, ipak tebe u srcu saèuvah kroz sve bure u danima ratnim. Ta sjeæanja mogu l da se kupe, mala moja iz Bosanske Krupe!
-Branko Copic
Sad je kasno, veæ mi kosa sijedi, gledam Unu, æuti kao nijema, zalud lutam ulicama znanim, sve je pusto, tebe više nema. Ej, godine, nemjerljive, skupe! Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!
-Branko Copic
Diže se Ježiæ , oèi mu sjaje, gostima èudnim odgovor daje: - Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag. Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj. Vrijedan sam, radim bavim se lovom i mirno živim pod svojim krovom
-Branko Copic
To samo hulje, nosi ih vrag, za ruèak daju svoj rodni prag! Zbog toga samo, lude vas troje èestite kuæe nemate svoje.
-Branko Copic
Živite, èujem, od skitnje, pljaèke i svršit æete – naopaèke! To sluša lija, pa sudi zdravo: -Sad vidim i ja, jež ima pravo!
-Branko Copic
To re e, klisnu jednom æuviku, a ono troje digoše viku: - Jež nema pravo, na stranu šala: a i ti, lijo, baš si – budala!
-Branko Copic
Bosna je zemlja prepuna èari, Trepeta šuma i bljeska vode, Brda joj kite gradovi stari, Nad njima sinji oblaci brode. Èini se, to je zaèaran kraj Kroz koji vilu progoni zmaj.
-Branko Copic
Duboke gore sveèano æute U mirnoj sjenci bez ljudskog zova, Tu medo tapa niz tajne pute, A obnoæ huèe premudra sova. Na proplancima, sve ti se èini, Igraju vile na mjeseèini.
-Branko Copic
A vjeverice – uz trku mnogu - repova tristo, tisuæu nogu!- Na glavu Bosnu staviti mogu.
-Branko Copic
I duh rudarski s punom paradom: S pijukom, lampom i dugom bradom, U kristal kucka, kamenje para.
-Branko Copic
Kroz Bosnu traži rudišta stara, Pod zemljom brdo gvozdeno buši, Uz vreli izvor obojke suši.
-Branko Copic
U gori stijena trepti ko živa, Niz nju se voda studena sliva, Biserom gori najmanja kap. A veæ u klancu, blještav ko srma, Potok se ruši s kamena strma I pravi prvi pjenušav slap.
-Branko Copic
Na kraju – gledaj – rijeka se vije, Matica brza sredinom bije… pospana Sava.
-Branko Copic
Vidio sam anđela u mramoru, i klesao dok ga nisam oslobodio.
-Branko Copic